SR EN

BLOG

Part-tajm akademija kao epidemija

Objavljeno: 24. 10. 2017. Autor: Tanja Latić

Privatni fakulteti u regionu generalno su tema kontoverzi, kako sa stanovišta kvaliteta predavanja, tako i posljedično sa stanovišta kvaliteta diploma koje se na njima stiču. No, fakultete ne treba dijeliti prema vlasništvu nego jednostavno na dobre i loše.

Svoje obrazovanje sam stekla u zemlji (dodiplomski studij) i inostranstvu (postdiplomski), te sam i sa te strane sam mogla uočiti određene razlike, prednosti i nedostatke. Kao neko ko je bio oprijedljen profesionalnoj karijeri u privatnom bankarskom, a zatim u javnom sektoru, priliku da predajem sam prihvatila kao jedan od većih izazova u svojoj karijeri općenito. Posmatrajući ga komplementarno sa svojim dotadašnjim iskustvom i znanjem, nastojala sam studentima dati bolji uvid i povezanost teoretskih saznanja sa praktičnom primjenom u datoj oblasti, konkretno bankarstvu. Fakultet na kojem sam predavala je jedan od skupljih u regionu i nakon okončanja studija sticala se i domaća i inostrana diploma, jer je imao licencu inostrane obrazovne institucije. Pored stalnog (core) osoblja, fakultet je imao dosta part tajmera, poput mene. To su većinom bile osobe sa uspješnom  karijerom u privatnom ili javnom sektoru.

Moje sjećanje na predavanja na državnom fakultetu su natrpani amfitetatri sa nekoliko stotina studenata, od kojih samo nekolicina u prvim redovima aktivno učestvuje u nastavi. Studenti su na ovom fakultetu većinom bili aktivni, i moram priznati da su mnogo lakše i otvorenije postavljali pitanja, te učestvovali u diskusiji, nego što se ja sjećam svog iskustva od prije skoro dvije decenije. Ipak mislim da je riječ i o obilježjima današnjih generacija koje su za razliku od nas, rođenih u drugoj polovici 70-ih ili početkom 80-tih, mnogo otvorenije i slobodnije. Studentima smo morali biti dostupni na mejl stalno, a jednom sedmično su morale biti zakazane konsultacije. U razgovoru sa kolegama sa državnog fakulteta mislim da je slična situacija danas i tamo.

Uslovi za rad sa tehničke strane su bili više nego zadovoljavajući. Grupe studenata su samo jedne godine prelazile brojku od 60, kada su se spojili sa kolegama sa Informatičkog fakulteta kojima je „drugi smijer“ (tj. minor) bila ekonomija. Iskreno, ni to nije bilo previše zahtjevno, naročito što su i takve grupe, na vježbama bile podijeljene. Radilo se u manjim salama, sa obezbjeđenim tablama i projektorima uz neometan pristup internetu. Kvalitet udžbenika je bio na zavidnom nivou. Radilo se po Pearsonovim knjigama uz veoma obimnu elektronsku asistenciju za predavača. Praktični primjeri su bili ažurirani sa nedavnim dešavanjima u svijetu ekonomije i biznisa uz pripremljene slajdove i preporučenu literaturu. Službeni jezik univerziteta je bio engleski.

Da li su studenti padali? Da! Prepisivanje je bilo strogo zabranjeno i kažnjivo na ispitima, a sama organizacija ispita je podrazumijevala da se u jednoj sali čak polaže više različitih predmeta uz rigorozno nadgledanje od strane nastavnog osoblja i administracije. Ispiti su također bili anonimni. Prisustvo nastavi se bilježilo i moralo je prelaziti 80% da bi student mogao pristupiti završnom ispitu. Rad u toku semestra podrazumijevao je kvizove, parcijalni ispit, timski rad na nekom projektu, seminarski rad i činio je oko polovinu ocjene. Završni ispit je nosio drugu polovinu. U slučaju neuspjeha prilikom polaganja završnog ispita studenti su imali samo još jednu priliku za popravni i to krajem ljetnjeg raspusta. Nije bilo prenošenja ispita, te bi u slučaju ponovnog neuspjeha, studenti morali obnoviti godinu u kojoj bi mogli polagati samo one ispite koje nisu u redovnoj godini studiranja. Studenti su imali priliku obnavljati godinu samo jednom. Granični slučajevi su se raspravljali na vijeću i tada se uzimao u obzir i generalni uspjeh studenta, te njegovo zalaganje u nastavnim i vannastavnim aktivnostima.

Moja predavačka karijera je trajala nekih 5 godina i moram priznati da su se prve tri godine značajno razlikovale u odnosu na posljednje dvije naročito sa aspekta finansijske naknade, te broja studenata. Premda većini part tajmera, poput mene, naknada ne predstavlja osnovni razlog angažmana, finansijski aspekt bilo kojeg posla, a naročito onog koji zahtjeva prilično vremena i truda ne može biti zanemaren. Jedan od razloga ovog smanjenja broja studenata je bio demografske prirode, jer su sazrele ratne i poratne generacije u BiH koje karakteriše manji broj rođene djece, ali i sve veća konkurencija među privatnim fakultetima, te nemogućnost pronalaska radnog mjesta što je naročito postalo izraženo u postkriznom periodu. Naime, BiH prednjači po broju nezaposlenih među mladima, dok je istovremeno jedna od najkoruptivnijih zemalja u svijetu.  U takvoj atmosferi nemoguće je očekivati od mladih veliku motiviranost za studije generalno, naročito one koje iziskuju dosta truda i novca, ukoliko postoji već prilika koja će im omogućiti iste preduslove za rad poslije u smislu sticanja diplome.

Većina studenata je ranijih generacija nastavljala postdiplomske studije na istom univerzitetu, ali je značajan broj također nastavio studije i na renomiranim fakultetima u Evropi i SAD-u. Diploma je vrednovana na tržištu i to posebno u privatnom sektoru gdje je većina studenata i našla zaposlenje. Nemali broj studenata karijeru je ostvario u revizorskim kućama, uključujući veliku četvorku, inostranim bankarskim grupacijama, ali i IT sektoru. Inače, u kontaktu sa privatnim sektorom, rekla bih da su mnogo rigorozniji u pogledu ocjenjivanja i rangiranja diploma različitih fakulteta od javnog sektora. Jedan od razloga je sigurno što su mnogi u javnom sektoru našli mogućnost da lakim dolaskom do diplome na pojednim visokoškolskim ustanovama poboljšaju svoj postojeći status. Privatni sektor ne funkcioniše na taj način, i tu često nailazimo i na rukovodioce bez fakultetske diplome, ali i na one od kojih se zahtjeva dodatno doškolovavanje kako bi zadržali svoju poziciju. Vrednuje se praktično i suštinsko znanje.

Kao jedan od većih nedostataka navela bih da se status predavača  ne njeguje na način da se potiče  odanost i inovativnost, niti se gradi core staff koji bi obezbijedio određeni kontinuitet i održivost na bar srednji rok. Inicijativa predavača i ocjena na studentskim anketama se ne vrednuje ni na koji način niti se o njima pretjerano diskutuje. Posljedično došlo je i do prilično značajne fluktuacije predavačkog osoblja.  Naučnoistraživački rad je zanemaren, a nedostaje i bolja povezanost sa ostatkom akademske zajednice, te privatnim i javnim sektorom.

Postoji nedostatak strategije u pogledu plana i programa, naročito u sferi postdiplomskih studija. Tako dolazi do lutanja u planu i programu kako bi se zadovoljilo postojećim trendovima na tržištu ili potaklo na otvaranje novog. Pri tome, ne radi se studiozna analiza stvarnih potreba, jer čak i kada tržište traži, ne mogu svi fakulteti nuditi iste specijalizacije. S druge strane, ponekad je potrebno održati kontinuitet određenog programa, čak i ukoliko bi to značilo raditi godinu-dvije sa malim brojem upisanih studenata. Ono što je pohvalno u vezi programa jeste mogućnost upisa minor studija u saradnji sa drugim fakultetima na univerzitetu, čime se ide u korak sa svjetskim trendovima, ali i sa potrebama tržišta.

Najbolji pokazatelj dugoročne strategije jedne institucije jeste njegovanje sopstvenog kadra. Tako nakon više od decenije postojanja fakultet još uvijek nema predavačkog kadra iz svojih redova. Studenti se zadržavaju svega godinu, dvije kao demonstratori ili pomoćni asisitenti, a i to su pojedinačni slučajevi.

Temelji na ovoj instituciji su zaista bili postavljeni kako treba, tehnički preduslovi za kvalitetnu nastavu su bili više nego dobri, kombinacija core osoblja i part tajmera je dobra osnova za prenos zanja i iskustva, ne samo na studente, nego i među nastavnim kadrom. Međutim, osnovni problem ove, a mislim i ostalih kvalitetnih obrazovnih institucija jeste nedostatak strategije i pritisak finansiranja. Nepostojanje i/ili neprovođenje standarda i kriterija za rad od strane nadležnih institucija također značajno utiče na slabljenje postojećeg kvaliteta. Reforma obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini je sigurno jedan od gorućih problema. Nedavna odbijenica od strane Evropske asocijacije za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju, u čijem se objašnjenju kao razlozi odbijanja navode problemi nezavisnosti, korištenja kriterija i kompleksnosti procesa idu u prilog navedenom. Za nadati se da će kvalitet sigurno prevladati i da ćemo za koju godinu, strah me reći deceniju, raspravljati o međunardnim uspjesima i projektima u kojima naši fakulteti učestvuju, bez obzira na oblik njihovog vlasništva.

Tanja Latić, MA

Dodajte komentar