SR EN

Stručni ste, cijene vas, odskačete u radu i stavu... Loše za vas, Hrvatska voli prosječne

Objavljeno: 16. 04. 2018.

 

Vani je načelo da najistaknutiji u svojim disciplinama, koji omeđuju znanost, umjetnost, medicinu, inovacije ostaju na pozicijama dok im dopuštaju fizičke mogućnosti. POjedinci koji su obilježili profesije nose sveučilišta, bolnice...

AUTOR Dijana Jurasić

 

Hrvatski i američki akademik, prof. emeritus Mirjan Damaška, stručnjak za komparativno i međunarodno kazneno pravo predaje na prestižnom Pravnom fakultetu Yale u svojoj 87. godini. Iako je Damaška znanstvenik svjetskog glasa, da živi u Hrvatskoj, ovo društvo odreklo bi se njegova znanja i stručnosti najkasnije sa 70 godina. Kao što se odreklo stručnosti i znanja uglednog neurokirurga prof. Josipa Paladina koji je sa 68 godina, bez obzira na to što je u odličnoj psihofizičkoj kondiciji, postao višak za bolnicu Rebro.

Nije on jedini primjer micanja u stranu “staraca” za ovo društvo – lani se zagrebački Filozofski fakultet odrekao znanja akademika Mislava Ježića nakon što je navršio 65 godina. Hrvatsko društvo voli prosječne, ne prihvaća da su iznadprosječni pojedinci sposobni raditi sa 70 i više godina, naprotiv očekuje se da se, čim navrše 65 godina, maknu u stranu i oslobode prostor mlađima bez obzira na količinu vlastitog znanja i energije koje još mogu dati društvu. Ali hrvatski jal često je jači od argumenata. I obrazovni sustav kod nas je tako postavljen da u njemu od osnovne škole do fakulteta najbolje prolaze prosječni štreberi koji misle, rade i govore ono što se od njih očekuje, dok su oni iznad i ispodprosječni samo smetnja. I kada se zaposle, opet uglavnom najbolje prolaze prosječni, prilagodljivi koji znaju kad treba šutjeti, kad govoriti i koji ni po čemu ne strše.

Šibanje životom

Hrvatsko društvo, što smo vidjeli i na primjeru dr. Zorana Bahtijarevića, koji je donedavno bio na čelu zagrebačke Klaićeve bolnice, a čiju su humanost roditelji i njihova djeca osobito cijenili i voljeli, ne voli ni pojedince koji odskaču po drukčijem razmišljanju, načinu rada jer i takvi smetaju sustavu. S druge strane, ljude koji nisu sposobni raditi u sedmom desetljeću, koji su iscrpljeni od rada i života koji ih je šibao mnogo više nego njihove sugrađane država tjera da rade dok ne ostave dušu i kosti na poslu. Najvažnije je kod nas sve uprosječiti iako je notorno da se svi ljudi ne mogu strpati u prosjek i pospremiti u ladice. Amerikanci to nisu ni pokušali napraviti Damaški, svjesni da profitiraju od njegova rada i znanja i da je pozna dob u njegovu slučaju nebitna.

– Ja još uvijek držim nastavu i intenzivno radim na jednoj knjizi – napisao nam je kratko prof. Damaška koji će u listopadu napuniti 87 godina života i koji zbog obveza nije mogao više od toga komentirati hrvatsku stvarnost. Kad smo prije tri godine s njim komunicirali, kazao je da je zahvalan što mu je Pravni fakultet na Sveučilištu Yale na kojem je profesor od 1976. doživotno dodijelio ured, sekretaricu i omogućio mu da nastavi s nastavnim radom. Tada, s 84 godine, iako još pod dojmom gubitka supruge o kojoj je dojmljivo kazao da su mu zbog tog gubitka sva druga osobna žaljenja izblijedjela kao zvijezde u zoru, govorio je da bi želio dovršiti knjigu o dokazivanju u kaznenim postupcima koji su prethodili Francuskoj revoluciji.

Politologu, prof. Zdravku Petaku sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, koji se bavi javnim politikama, globalnom i komparativnom političkom ekonomijom, na postdoktorskom studiju u SAD-u mentorica je bila Elinor Ostrom, koja je bila prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju 2009.

Svi na jednu mjeru

– Kad mi je 2002./03. profesorica Ostrom koja se kao politologinja bavila ekonomskim temama bila mentorica, bila je pred 70-om, ali je s takvom silnom energijom radila istraživanja i pripremala predavanja na doktorskom studiju. Nobela je dobila sa 75-76 godina, debelo iznad dobi za mirovinu i cijelo vrijeme bila je aktivna u istraživačkom i publicističkom radu. Takve velike osobe vuku mlade ljude, jer Ostrom je držala nastavu praktički do svoje smrti, a kod nas je nekako uvjerenje da treba maknuti ljude u određenoj dobi. Zašto je to tako, to je pitanje za sociologe i antropologe. Vani je načelo da ljudi koji su najistaknutiji u svojim disciplinama, koji omeđuju određena polja, neovisno je li to znanost, umjetnost, medicina, inovacije, ostaju na svojim pozicijama dok im to dopuštaju fizičke mogućnosti. Pojedinci koji su obilježili određene profesije jednostavno iskaču, oni nose sveučilišta, bolnice... Kod nas postoji dominacija uprosječivanja, vlada mentalitet da se sve treba svesti na jednu tehničku mjeru i da sa 65 godina svi moraju u mirovinu i gotovo. To je možda u redu za 80% ljudi, ali postoje ljudi koji su izuzetni i koji mogu i žele i dalje raditi. Kod nas takvi rijetko dobivaju priliku nastaviti rad, dok taj meritokratski kriterij snažno obilježava napredna društva. U načelu kod nas prevladava mišljenje da se ljudi nakon određene dobi iako su vrh u struci trebaju maknuti u stranu, što je besmisleno jer primjerice u društvenim znanostima koje relativno dobro poznajem vodeći ljudi koji su stari 70 ili 72 godine djeluju silinom vlastitog argumenta, onoga što su istražili i što je iza njih – govori prof. Petak. Dodaje da vani ljudi sa 70 godina možda manje putuju po konferencijama, ali oni predstavljaju svoju disciplinu i u toj dobi ne završava njihovo ni javno, ni istraživačko djelovanje kao u nas. Petak smatra da bi kod ljudi iznimnih u svojim profesijama kriteriji vezani za godine, odnosno umirovljenje trebali biti drukčiji.

Aleksa Bjeliš, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu i profesor na Zavodu za teorijsku fiziku kondenzirane tvari na PMF-u smatra da svaka institucija ima prostor u kojem može djelovati i procijeniti sve komponente pojedinca i hoće li mu produljiti ugovor nakon što uđe u dob za mirovinu. Drži da je to kod nas uravnoteženo definirano, ali priznaje da je jedno vrijeme takvim pojedincima bilo teško produljiti ugovor o radu zbog stava ministarstva u vrijeme prijašnje Vlade. Nekoliko godina je, kaže, bilo naporno i nemoguće ići u produljenje takvih ugovora jer ministarstvo nije bilo voljno osigurati novac, a fakulteti i znanstvene i istraživačke ustanove najčešće nisu imali dovoljno prihoda da bi se mogli upustiti u to.

– Na mom fakultetu produljenje ugovora o radu pojedincima koji su u dobi za mirovinu ovisi o potrebama fakulteta, izvrsnosti u znanstvenom i istraživačkom radu, te stavu sredine o pojedincu. Ne mislim da se tu nešto drukčije može postaviti jer neminovno je da sredina u kojoj pojedinac radi i oni koje vode sustav procjene treba li ići u produljenje ugovora. Na mome fakultetu to su doista ozbiljni postupci u kojima se važu sve komponente. U medicini je baby boom generacija obilježila vrijeme vrhunskim rezultatima i kad su prešli 65. i došli do 70. godine, pomalo su izlazili iz sustava, iako su bili u izvrsnoj kondiciji da nastave raditi. Profesor Paladino je takav primjer. Naravno da je to šteta, to govorim i kao pacijent koji se susretao s Paladinom, ali činjenica je da sama sredina kod nas na kraju odlučuje o produljenju ugovora. Sredina je ta koja na razini fakulteta uz izvrsnost u istraživačkom i nastavnom radu procijeni treba li zadržati pojedinca, a sustav i regulativa daju kod nas dovoljno prostora da se donesu najbolje odluke. Kako one izgledaju u praksi, o tome mogu imati svoj stav, ali to nije relevantno. Ako je sredina zrela, u prvi plan će staviti kompetencije, istraživačke uspjehe, nečija profesionalna dostignuća u medicini, a ako imate razne druge natruhe o kojima vi govorite kao ideološke, političke, tko kako gleda na pojedinca, je li mu prihvatljiv zbog političkih ili drugih nazora, naravno da će u društvu koje je više polarizirano biti i više takvih odluka, koje ne stavljaju u prvi plan kompetencije – govori Bjeliš.

Ni za Nemeca nije bilo mjesta

U SAD-u, dodaje, produljenje nečijeg ugovora ne ovisi o glasovanju većeg broja članova akademske zajednice, nego je to ovlast i odgovornost onih koji vode sveučilište ili fakultet, kao što je to u slučaju Damaška. Na pitanje koliko u nas politika utječe na odnos sustava prema pojedincima koji unatoč svom znanju i iskustvu postaju višak koji treba maknuti prof. Petak uzvraća:

– Neću govoriti o nevidljivim utjecajima, ali ne bih rekao da politika izravno utječe, da se politička tijela upliću u situaciju na fakultetima, bolnicama, ali neizravno naravno da to može imati utjecaja kao i sama društvena klima koja je takva kakva je. Nije to stvar samo politike, nego u nas u društvu vlada duboko uvjerenje da se čovjek sa 65 mora maknuti i eventualno da ga djeca i unučad posjećuju i da treba osloboditi mjesta mlađima. Iako danas imate primjer ljudi koji nakon što zagaze u 70-e daju fundamentalna otkrića i njihovo ime i ono što su radili 50 godina nosi cijele profesije i mlade – napominje Petak. Lani je zagrebački Filozofski fakultet odlučio poslati u mirovinu istaknutog indologa, klasičnog filologa, filozofa i akademika Mislava Ježića i uskratio mu mogućnost produljenja ugovora nakon 65., iako su kolege koji su stali u njegovu obranu isticali da će biti oštećen Odsjek za indologiju i dalekoistočne studije jer neće imati tko održavati neke dijelove nastave umjesto njega. Na pitanje što je presudilo da mu se ne produlji ugovor o radu, a nije stručnost, Ježić odgovara:

– Moj je Odsjek za indologiju i dalekoistočne studije jednoglasno predložio da mi se produlji ugovor o radu i obrazložio taj prijedlog, a od sedam uvjeta od kojih treba zadovoljiti četiri, ja sam zadovoljavao svih sedam. Razlog je dakle morao biti izvan znanstvenoga ili nastavnoga područja. Mislim da je presudio trenutačni sastav Fakultetskoga vijeća u kojem je dobar dio nastavnika mobilizirala takozvana Inicijativa koja se bori protiv tobožnje klerikalizacije i nacionalizma i željela je osvojiti upravu nad Filozofskim fakultetom, a potom, ako bude moguće, i nad Sveučilištem o kojem širi neutemeljene objede. A predstavnike studenata u Vijeću Filozofskoga fakulteta bili su mobilizirali mentori tzv. Plenuma s podudarnim programom. Ja sam se takvoj netolerantnoj mobilizaciji otvoreno suprotstavljao pa sam smetao trenutačnoj većini u Vijeću. Volio bih da se time nisam morao baviti, nego samo znanošću, u kojoj uživam i dolazim do međunarodno priznatih rezultata, kao i svojim studentima. No, sretan sam što je dio odličnih profesora ipak dobio produljenje radnoga odnosa, ali produljenje je dobilo i više onih za kojima je znanstvenu ili nastavnu potrebu teško dokazati. No, nije ga dobio, na primjer, akademik Krešimir Nemec, od kojega bi se teško tko na Fakultetu mogao smatrati boljim istraživačem hrvatske književnosti. Filozofskomu fakultetu treba poželjeti da što prije na njem pretegnu oni kojima će znanstvene i obrazovne zadaće fakulteta, a ne posebni politički, ideološki i interesni ciljevi, opet biti glavni kriteriji i prva briga – ističe Ježić. O slučajevima dr. Bahtijarevića, koji nije mogao ostati na čelu Klaićeve bolnice, te prof. Paladina, Ježić govori da je za svakoga izvrsnoga profesora, znanstvenika ili liječnika šteta ako ga sustav izgubi dok je u snazi i može raditi na opće dobro. Vjeruje da je šteta da se sustav odriče zaslužnih i izuzetnih osoba poput njih.

– U svakome slučaju, sustav u kojem se stariji, bez obzira na vrijednost ili izuzetnost, moraju slati u mirovinu da bi se otvorio put mlađima štetan je za zemlju u koju se najbolji ne mogu lako privući izvrsnim uvjetima rada, nego bi se oni koje imamo trebali, ako su mladi, primjerenim mjerama zadržavati u zemlji, a ako su stariji, a izuzetni, zadržavati u radnome odnosu ako želimo koristiti zemlji i društvu – smatra Ježić. Iako je moguće da se na sveučilištima i u znanstvenim ustanovama uz određene uvjete produlji ugovor o radu do 70. godine profesorima i znanstvenicima za koje tijela njihove ustanove to zatraže i odluče, Ježić dodaje, da počevši od ministra Jovanovića nadalje, stalo se to produljenje rada odobravati na formalističniji, disfunkcionalan način, uz zahtjevnu višemjesečnu proceduru, a na najviše po dvije godine.

Mladima nije zakrčen put?

– Tada se htjelo, a i sada se hoće, kada se izmišlja „afera s koeficijentima“, i to da Ministarstvo uvijek arbitrira i time kadrovira na sveučilištima i u znanosti, što je akademski i demokratski nedopustivo. Za produljenje ugovora nije dostatna potreba za nekim profesorom ili znanstvenikom i da zadovoljava propisane uvjete, nego je presudno da npr. fakultetsko vijeće, može, bez obrazloženja donesti bilo pozitivnu, bilo negativnu odluku. To pak može ovisiti o trenutačnome sastavu vijeća. Živimo u vrijeme kada se ljudska prava i tolerancija toliko naglašavaju u nekim razmjerno rijetkim slučajevima kao da se želi zaglušiti to da se u mnogim slučajevima gaze. Tako da se uočava da se ostvarivanje jednakih prava bez obzira na vjeru, zajamčeno Ustavom, zakonima i većinom statuta naših ustanova, staje vrlo lako kršiti, na primjer pod polujavnom parolom borbe protiv navodne klerikalizacije, a jednakopravnost bez obzira na dob većini građana nije došla do svijesti. Neravnopravnost prema dobi jednako je ružna kao i neravnopravnost prema spolu. U našem društvu ona pogađa, na različite načine, i djecu i starije – govori Ježić. Napominje da ne misli da stariji smiju zakrčiti put k napredovanju mladima, nego da sustav ne bi smio biti tako ustrojen da stariji koji još mogu biti od velike koristi mladima, društvu, znanosti ili kulturi ne mogu ostati radno aktivni, a da mlađima ne zakrče put.

– U SAD-u nema dobne granice za sveučilišne profesore. Odlaze u mirovinu kada zatraže. Mnogi odlaze čim steknu pravo na to, kao što bi i u nas bio slučaj. No drugi ostaju dokle su korisni i u snazi. Cijeli američki sustav uređen je tako da svakoga pojedinca najbolje iskoristi za zemlju. I vidi se koliko im se to isplati. U Kanadi je postojalo ograničenje slično kao i u nas sve dok se neki sveučilišni profesor nije zbog umirovljenja obratio Ustavnomu sudu koji je presudio da je obavezno umirovljenje zbog dobi negativna diskriminacija i kršenje ljudskih prava. Otada je ono i u Kanadi zakonski ukinuto. Mi smo još daleko od toga, ali mi se čini da oni koji sada starije zaslužne kolege tjeraju u mirovinu računaju na to da će se zakon, kada oni dođu na red, promijeniti – zaključuje akademik Ježić. 

https://www.vecernji.hr/premium/strucni-ste-cijene-vas-odskacete-u-radu-i-stavu-lose-za-vas-hrvatska-voli-prosjecne-1237906

 

Dodajte komentar