Je li za izvrsnost u znanosti najbolje potpuno ukinuti financiranje za domaće istraživačke projekte?
Je li za izvrsnost u znanosti najbolje potpuno ukinuti financiranje za domaće istraživačke projekte?
Treba li uopće financirati znanstvena istraživanja u malim zemljama u regiji ako se takvo financiranje ne može provesti na zadovoljavajući način? Logični zaključak je da bi možda upravo trebalo ukinuti financiranje znanosti kako bi potaknuli razvoj izvrsnosti. Evo zašto.
Vlade zemalja u regiji ne pridaju veću pozornost znanosti - financiranje znanstvenih istraživanja stagnira već godinama. Kao postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP) je ispod 1, dok je EU prosjek iznad dva posto sa ciljem od 3 posto, pa čak i afričke zemlje su si postavile cilj od jedan posto još 2007. godine.
Takvo slabo financiranje omogućava našim političarima da glume kako smo moderne zemlje znanja koje ulažu u znanost, ali nije dostatno - naročito na način na koji se trenutno troši - za ozbiljniji razvoj znanstvenih potencijala u regiji. Količina novca po projektu je premala i nema dovoljno ozbiljnog praćenja uspjeha niti evaluacija koji bi omogućili da se odluke donose racionalno te da samo najbolji i najzaslužniji dobiju financiranje.
Već godinama neki od najboljih znanstvenika govore kako trebamo radikalno promijeniti način na koji se taj novac dodjeljuje kako bismo potaknuli meritokraciju i omogućili najboljim znanstvenicima da imaju dovoljno novaca za najbolje projekte. Da konačno u znanstvenom sektoru potpuno pređemo iz socijalizma u kapitalizam.
Kritičari sustava kažu kako veliki broj dobro politički umreženih članova akademske zajednice zapravo iskorištava dostupnost javnih financija za znanost kako bi se “uhljebili”, a ne kako bi provodili kvalitetna istraživanja koja bi bila globalno relevantna ili od javne koristi.
Konkretni koraci prema meritokraciji su za sada premali i nedovoljno ambiciozni. Recenziranje se često dovodi u pitanje: recenzije često rade domaći timovi čija je stručnost i nepristranost moguće upitna.
Ako je sustav zaista već neetičan ili korumpiran, kako neki kažu, možemo li očekivati da će biti išta bolji u skoroj budućnosti s obzirom da stvarnog interesa politike da popravi stvari nema?
Pa čak i da sustav funkcionira, možemo li zaista očekivati vrhunske znanstvene radove objavljen u časopisima kao što su Nature ili Science s projektima čiji je budžet nekoliko tisuća eura godišnje?
Postavlja se i važnije pitanje: zašto uopće financirati istraživanja u našim zemljama ako će te financije biti premale, pogodovati nekima na temelju veza, a ne na načelu izvrsnosti i dosadašnjih uspjeha?
Izvanredna vremena zahtijevaju izvanredne mjere
Možda je najbolje za sada potpuno ukinuti financiranje znanstvene djelatnosti kroz projekte. Zašto nastaviti bacati novac na nekvalitetne projekte koji ne proizvode konkretne rezultate, a ako se ikada i objave, to se radi u nevažnim domaćim časopisima koje skoro nitko ne čita – i ne citira te radove.
Oni najbolji znanstvenici će se snaći na prestižnim Europskim projektima - projektima kojih svi želimo što više jer s njima potežemo novac iz vana i umrežujemo se sa najboljima u svijetu - ostali će otići iz sistema, što će eventualno pogodovati razvoju ekonomije kroz privatni sektor koji će odjednom dobiti stotine visokokvalificiranih stručnjaka na biranje.
Ušteđeni novac se može uložiti u fond koji bi rastao i mogao se upotrijebiti za ispostavu novih, bogatijih, znanstvenih fondacija, čiji bi rad bio transparentan, a odluke se donosile isključivo na temelju izvrsnosti projekata i kvalitetnih međunarodnih recenzija.
To je, čini mi se, najbrži i najekonomičniji način postizanja znanstvene izvrsnosti u zemljama regije.
Nakon nekoliko godina takvog sustava, možemo početi razmišljati o ponovnom financiranju istraživanja, ali sa znanstvenicima koji su dokazano dovoljno kvalitetni da se natječu - i pobjeđuju - isključivo na kompetitivnom, stranom tržištu financiranja istraživanja, i koji mogu obrazovati kvalitetnu novu generaciju znanstvenika.
Dakle, treba ukinuti smiješno male grantove kroz koje svi dobivaju po malo bez obzira na stvarni potencijal i kvalitetu tih radova. Ali one najbolje bi trebali financirati još vise.
Onda pitanje postaje: kako odabrati znanstvena istraživanja koja će biti financirana? Kako odabrati nabolje znanstvenike i najbolje projekate?
Naime, dosadašnji sustav raspisivanja natječaja za domaće projekte u mnogim zemljama regije ne funkcionira dobro jer svima daje po malo, i tako obeshrabruje najbolje, koji onda odlaze iz naših zemalja u inozemstvo.
Moj prijedlog je da treba potpuno interancionalizirati sam odabir projekata.
Znanstvenici koji dobiju projekt – ili uđu u drugi krug – na kompetitivnim natječajima dobro znanih tijela koja financiraju istraživanja u EU ili SAD-u, trebaju se dodatno stimulirati. I to ne samo simbolično, nego im se zaista treba omogućiti da s dodatnim domaćih sredstvima zaposle mlade znanstvenike u svojim grupama kako bi mogli obaviti još ambicioznije projekte nego su ih zamislili.
Ako je projekt dovoljno dobar za Europsko istraživačko vijeće (ERC) ili Horizon 2020, onda bi trebao biti dovoljno dobar i za nas, bez potreba za ikakvim domaćim recenzijama ili panelima.
Ako je netko znanstvenik na Harvardu ili Oxfordu, ili ostalih 50 najboljih sveučilišta na svijetu, trebalo bi mu biti dostupno financiranje za kolaboraciju sa znanstvenicima u našim zemljama. To bi uključilo i zapošljavanje doktoranada i postdoktoranada iz naše regije, kao i uspostavljanje laboratorija kod nas, bez potrebe za domaćim recenzijama ili panelima.
Ako netko objavi rad u Science ili Nature, ili još nekoliko vrhunskih časopisa, automatski bi mu trebao biti dostupan grant za nastavak istraživanja, bez potrebe za domaćim recenzijama ili panelima.
Takvi znanstvenici, prepoznati kao izvrsni u natjecanju s najboljima, trebali bi dobiti našu bezuvjetnu potporu (koja bi se, naravno pratila i evaluirala temeljeno na rezultatima) bez obzira na to koliko su politički umreženi kod nas, koga poznaju i s kim su si dobri, a s kim, pak, ne.
I naravno, moraju postojati financije koje bi podržavale znanstvenike koji planiraju prijaviti projekte - ili su već negdje u postupku - za Horizon 2020 i slične prestižne programe izvan naših zemalja.
Umjesto raspisivanja domaćih natječaja za male projekte, o kojima će onda odlučivati domaće kolege, moguće s konfliktima interesa, trebali bi prebaciti taj novac kako bi zaista podupirali najbolje projekte koji otvaraju našu znanost svijetu i povezuju nas sa najboljim istraživačima u dijaspori.
Naše nogometne reprezentacije su sastavljene od igrača koji uglavnom igraju u odličnim klubovima izvan zemlje. U sportu instinktivno podupiremo najbolje kadrove: oni nisu najbolji samo kod nas nego bilo gdje u svijetu. U znanosti još uvijek podupiremo „reprezentacije“ koje igraju uglavnom u „domaćim klubovima“'. Natječaji koje raspisujemo za financiranje znanosti zasad ne ukazuju da će se to bitno promijeniti u skoroj budućnosti. Ali mora se promijeniti ako želimo postati ozbiljna, ekonomski prosperitetna regija, a ne ostati Balkan u negativnom smislu te riječi.
Ovaj tekst je adaptacija dva teksta koja su prije bila objavljenja na mom blogu u Jutarnjem Listu
Mićo Tatalović, Fellow at MIT Knight Science Journalism Programme
