SR EN

BLOG

Piše Melika Husic-Mehmedovic: O Ministarstvu…

Objavljeno: 11. 05. 2021. Autor: Marija Nekić

Na početku “drugog mandata”, a tačno četiri mjeseca nakon prvog imenovanja (ja ne znam ko je još imao dva mandata u četiri mjeseca to mora da je neki rekord), želim da vas informišem o procesu kreiranja Ministarstva. To je ono o čemu ne pišemo u javnosti, čime se ne hvalimo, što se podrazumjeva. I ja sam preuzimanjem dužnosti mislila da se podrazumijeva, ali kreirati Ministarstvo od samog početka, nije nimalo jednostavan posao. Čvrsto sam bila opredijeljena da neću zapošljavati nove osobe jer nije logično ni moralno, posebno u ovom trenutku, opteretiti budžet novim uposlenicima u ionako pretrpanoj administraciji. Moja misija je bila naći profesionalce, stručnjake koji žele nove izazove, visoko motivirane osobe spremne da rade, među postojećim upslenicima i državnim službenicima. To je podrazumijevalo da mjesec dana radim sama, da još uvijek nemamo neke osnovne neophodne funkcije, da sam obavila hiljadu razgovora, dobila bezbroj odbijenica, ali u narednih mjesec dana očekujem da ću taj proces privesti kraju. Ono što sada znam i garantujem jeste da ću iduće godine na kraju mandata, ja ostaviti sigurno najprofesionalniji i najmotiviraniji tim koji ima jedno ministarstvo u Kantonu Sarajevo.

 
A da vam kažem šta me je dočekalo. Dočekala me je neuredna, aljkava i nepostojeća dokumentacija o ključnim procesima u jednom adminsitrativnom organu. Dva primjera ću navesti. Ministarstvo je drugostepeni organ nakon inspekcijskog nalaza i kao takvo obavezno je da vodi Upisnik drugostepenih predmeta. Tako da u svakom trenutku možete znati koji predmeti su riješeni i kako, koji su u postupku, ko je rješavao te predmete i tako dalje. Taj Upisnik, koji je obavezan prema zakonu da se uredno vodi, uopšte ne postoji, jer je nekome bilo prezahtjevno da se time bavi. Tako da sada kada meni dođe upit od suda (jer neki predmeti poslije završe na sudu), ja teško ili nikako ne pronalazim dokumentaciju jer evidencija o tome ne postoji. Drugi primjer su registri – univerziteta i fakulteta, naučno-istraživačkih instituta, programa koji se izvode itd. Sve ono za šta su fakulteti/univerziteti/instituti obavezni tražiti dozvolu od Ministarstva. Ti registri su uglavnom prazni, evedincija je neuredna ili nepostojeća, što već nije aljkavost, već kriminal i opstrukcija (o ovome je pripremljena detaljna informacija za Vladu koja može pokrenuti i postupke protiv odgovornih lica). Za mene je ovo bilo šokantno!
 
Ministarstvo sam uvijek doživljavala kao važnu instituciju, nekoga ko kroji politike i usmjerava razvoj obrazovanja i nauke, zaprepaštena sam sa kolikom nebrigom je pristupano ovom resoru. U proteklom periodu sam postavila sebi zadatak da obiđem prvo sve univerzitete i Akademiju nauka i umjetnosti, a zatim sam sa rektorom Univerziteta u Sarajevu obišla sve fakultete, akademije i institute UNSA. To je bio jedan zahtjevan, ali veoma konstruktivan i nadasve neophodan zadatak. Što sam čula u razgovoru sa rektorima, dekanima/cama i direktorima će mi uveliko pomoći u svim aktivnostima koje predstoje. Ali sada želim da kažem slijedeće, većina tih rektora, dekana/ica i direktora mi je rekla da je ovo PRVI PUT da im je u posjetu došao resorni ministar/ica. Toliko o značaju visoko-obrazovnih insitucija, toliko o nepristrasnom i apolitičnom pristupu visokom obrazovanju.
 
U mom resoru se nalaze dvije javne ustanove. Jedna od njih je Studentski centar. Ustanova koja je 20 godina kontinuriano i strukturno razarana, potkradana, bila mjesto za stranačka i porodična zapošljavanja. Za tih 20 godina akumulirali su dugovanja od cca. 10 miliona KM! Naravno, bili smo svjedoci i studentskih protesta (studentska prava i zahtjeve za boljim standardom apsolutno podržavam i činim sve napore da im unaprijedim život u domovima) koji se nisu desili prethodnih 20 godina, ali sada mene pitaju “šta sam napravila u proteklom periodu?”, kao šta čekam više, što to ne riješim (!) 20 godina, 10 miliona… zapušteno! Ustvari ne samo zapušteno, već su brojni moji prethodnici odlučili ili da te probleme ne raspakuju, ili da ih ignorišu.
 
Druga javna ustanova u mom resoru je Univerzitet u Sarajevu. I namjerno sam ovu temu ostavila za kraj, jer je i ona u resoru godinama ostavljana ukraj. Univerzitet u Sarajevu je najveća institucija u Kantonu Sarajevo, a bez pretjerivanja je najvažnija institucija u Bosni i Hercegovini. UNSA je matičar svih javnih univerziteta u BiH, rasadnik znanja i talenata, mjesto u kojem se stvara i živi znanje i nauka. Bez jakog javnog univerziteta, naše cijelo društvo nema budućnost. UNSA je prethodnih godina bila u teškom i veoma zahtjevnom tranzicijskom periodu, a prepuštena sama sebi. Isforsirana finansijska integracija prije nego što su se stvorili uslovi za pravnu integraciju, a onda zaustavljena pravna integracija i ova institucija ostavljena u raskoraku. Godinama se ne dozvoljava zapošljavanje u najvećoj instituciji u KS, te se tako njen opstanak dovodi u pitanje bez podmlađivanja kadra. Mene su dočekale desetine nerješenih zahtjeva za zapošljavanjem (opravdanim, sistematiziranim i finansiranim, npr. odlazak u penziju ili smrt što su česte pojave u ustanovi koja zapošljava 2.700 radnika), a dekani/ce su o tom problemu govorili na rubu očaja, jer ne znaju kako dalje da funkcionišu. Počinjem se pitati da li je sve ovo bilo slučajno, rezultat nemara ili je pak nešto drugo posrijedi?!
 
Moje malo, ali uskoro potpuno profesionalno kapacitirano ministarstvo, se ozbiljno uhvatilo u koštac sa svim ovim problemima. Raspakujemo sva pitanja i želim da ih sistemski riješimo. To nije nimalo jednostavno i nije brzo, ali ću iduće godine iza sebe sigurno ostaviti pospremljenu situaciju i zacrtane pravce za progres nauke i visokog obrazovanja, za dobrobit mladih koji će voditi ka boljitku. Već sutra pratite aktivnosti Ministarstva, jer slijede novi veliki projekti.

1 komentara

Dodajte komentar

  • Vrlo je važno kritički sagledavati sopstveni rad - valjalo bi da tako i drugi ministri iz regiona.
    Prepopučujem (0) Ne prepopučujem (0)